Popularna objava protector Objavljeno Julij 1, 2015 Popularna objava Opozori Objavljeno Julij 1, 2015 Promijenila riba more, rob čuvara, zvjerka gore, kožu zmija, duga boje ... čuje se iz zvučnika dok na terasi čekam gurmansku pljeskavicu. Veliki Jelen već je stigao tako da mi čekanje konkretnog dnevnog zalogaja nekako lakše pada. Restoran je Klub, mjesto je Bela Crkva, kompletna scenografija viđena i doživljena više od nekoliko puta. Da, opet sam malo zbrisao na Dunavski đir ... vremenska prognoza za Austriju - barem za onaj dio koji sam planirao pohoditi - bila je loša a šteta bi bilo da vrijeme prolazi bezveze. Dunavski đir, rumunjskom stranom, extended verzija. Proširenje se sastoji u tome što se nisam vratio u bazu uz Dunav - ni rumunjskom niti srbijanskom stranom - već sam sve zaokružio vizitom u Baile Herculane, prolaskom uz slap Bigar - prošle godine u centru Oravite vidio sam putokaz - te prošavši uz skretanje za Aninu, gdje sam prije dvije (valda, nisam siguran) godine bio s jednim drugim bijelim austrijancem, polako preko Oravite do GP Kaluđerovo/Naidas i još polakše na večericu. Dal´ je novost dobra ili loša nije zapravo bitno, no cesta uz Dunav - rumunjskom stranom - nema više niti jedne makadamske dionice. Sredili su sve, čak i onaj duži komad nizbrdo iza Svinice. Određeni dijelovi s lošijim asfaltom također su presvučeni novim slojem. Moram napomenuti da sve ovo vrijedi za dionicu od Pojejene do Orsove. Dio od ušća Nere pa do Pojejene izuzet je iz bilo kakvih aktivnosti oko uređenja ceste (svuda je asfalt, jedino baš nije u blistavom stanju) ... i to je dobro. Lijepo ogibljenje na Offroad setup i piči Mile. Baile Herculane moram obići detaljnije prvom prilikom. Naročito "stari centar" gdje postoji gomila prekrasnih starih građevina u različitim stadijima upropaštenosti uzrokovanih temeljitim neodržavanjem i zanemarivanjem. Neke od njih u postupku su restauracije, no moglo bi se to previše otegnuti. Sve su to objekti koji su nekada - prije Nikolaja i Elene - bili u funkciji termalnih lječilišta i mjesta za oporavak. Puno ljudi namače se u potoku Cerna koji teče uz cestu a sumpor na mjestima smrdi za popeezdit. Cesta 67D, dalje prema Targu Jiu, također mi se čini vrijedna vožnje i usputnih pogleda na okolinu. Od Baile Herculane do 20-tak km udaljenog mjesta Plugova europski je pravac E70, i kao i svaki europski pravac u Rumunjskoj zatrpan je šleperima. Skretanje lijevo, na 57B, u prvom je dijelu trunčicu dosadnjikavo - iako je asfalt sasvim korektan - no postaje zanimljivije ulaskom u zonu NP Nerei-Beusnita ... brdovito, šumovito i također dobrog asfalta. Slap Bigar sitna je usputna zanimljivost, no vrijedi zastati i baciti pogled ili čak dva. ... Janezs, Schultz, sayo in 9 others 12
Popularna objava protector Objavljeno Julij 1, 2015 Avtor Popularna objava Opozori Objavljeno Julij 1, 2015 ... ... Keiko, nemo, Fazer03 in 9 others 12
Popularna objava protector Objavljeno Julij 1, 2015 Avtor Popularna objava Opozori Objavljeno Julij 1, 2015 ... ... eltrinajst, Janezs, Schultz in 9 others 12
Popularna objava protector Objavljeno Julij 1, 2015 Avtor Popularna objava Opozori Objavljeno Julij 1, 2015 ... Od Eko Petrol benzinjare - istočni prilaz Beogradu, negdje u ravnini Avale - do Zagreba nije bilo potrebe za nadolijevanjem bilo kakvih energenata. Blaženi veliki rezervar. Cijeli rumunjski đir izgleda otprilike ovako: Možda i link na kartu funkcionira: https://goo.gl/maps/AD6Nm Više detalja o Rumunjskoj u svako vrijeme dostupno je ovdje: https://issuu.com/kateembaya Keiko, Ender 2, sayo in 16 others 19
protector Objavljeno Julij 2, 2015 Avtor Opozori Objavljeno Julij 2, 2015 Kuhen mit kiršen in Nideresterajh Skoro sam se zaletio ... jako je malo nedostajalo. Da nije bilo unutarnjeg glasića koji je dreknuo "de pripazi malo ..." zagrizao bih u taj kuhen mit kiršen kao da četiri dana nisam ništa jeo ... a ne četiri sata. Da, kuhen je bio napravljen po receptu kao što je radila i moja pokojna baka ... u biskvit se stavljaju kiršen s košticama, i to onako bogato. Alzo, sjedim na terasi pod lipom, grickam kuhen, pljuckam koštice i zalogaje ispirem Gletscher Colom, nekakvim Organic Cola surogatom ... nije čak ni loša. Nebo je zastrto oblacima nezgodnih nijansi, hladno nije, tek povremeno vjetrić zanjiše grane pa okolo raspe cvjetiće lipe. Jedan mi je cvjetić zamalo bućnuo u colu organic. S terase vidim velike tende različitih boja - crvenu, narančastu, plavu, bijelu, još jednu bijelu ... ima i jedna kričavo žuta. Kako je i red, boje prate i logotipi - Ducati, KTM, BMW, Touratech ... svašta ima. Zvučna kulisa nije cvrkutanje ptičica - ako ih je i bilo kidnule su još rano ujutro - već brundanje četverotaktnih agregata uglavnom velikih kubikaža. Donja Austrija, Klammhöhe, nedođija na lokalnoj cesti L119 između Hainfelda i Laabena. Što radim tamo - osim što mastim prste biskvitom s trešnjama - te kako sam tamo dospio? Ha, ima nešto što se zove Reitwagen Ranch " ... ein internationales Treffen für Freunde, Interessenten und Besitzer von Reise-Enduros und für Fans von Adventure-Touren." Ove godine se održava tek drugi put i palo mi je na pamet kako bih mogao skoknuti i baciti oko ... a požder´o bih se da nisam. Kako do tamo? Autobanom, naravno ... 363 km od Zagreba ... Maribor, Graz, skidanje s austrijskog A2 kod Leobersdorfa, malčice po prekrasnoj 18-ici, prije Kaumberga desno na L5193 ili poslje Kaumberga desno na L119 ... točno na spoju te dvije ceste nalazi se Klammhöhe, mali brdski prijevoj s dovoljno mjesta sa strane da se organizira nekakav happening. Može se do tamo i kombinacijom puteva koji nisu autoban, no meni je bolje začas doplahutati do ciljne lokacije te preostalo vrijeme utrošiti na vozikanje doista lijepim pejzažima i još ljepšim cestama. Primjerice, odvoziti kratku ali slatku Laabental Panoramastrasse, ili možda po živopisnoj L133 otpraš lagano se odvesti do Kalte Kuchl, lokalnog moto okupljališta od kojeg počinje najbolji dio 21-nice (koji je tada baš bio zašperan jerbo se vozio austrijski auro rally). Našao sam si i nekakav sobičak u hotelu u Laabenu ... izvrsni vajcenbir Schladminger i pošteni vineršnicl veliki su plus ovom hotelu. Glavni hotelski meštar prati GP pa mi je sav sretan u subotu raportirao kako je Rossi pobijedio u Assenu ... da, super hotelčić. Na Reitwagen Ranchu svega nemilice ... motocikala, opreme za motocikle, opreme za motocikliste. Sve generacije bokser benđola i kateemovih adventurea, puno starih Tenerki i Africa, nekoliko starih Transalpa, kateemovih Enduro 690-ki nakitanih najviše RallyRaidovim Evo1/Evo2 kitovima, poneki Varadero, 2-3 stara Caponorda i još gomila svega i svačega. Na parkiranim motociklima posjetilaca, poslaganih svuda uokolo, moglo se uočiti i pobrojati čitave kataloge dodatne opreme. Na vlasnicima i vozačima tih motocikala isto tako ... KTM, Ducati, BMW, Yamaha, Honda i Suzuki dovezli su doslovno gomilu motocikala za probne vožnje ... trebalo se samo prijaviti i čekati svoj red. Organizirano, u grupicama od 6-7 motocikala, plus dvojica iz pratnje, 15-tak minuta vožnje živopisnom okolinom. KTM je na obližnjem brežuljku uredio i malu MX stazu gdje su zainteresirani mogli isprobati nove E-SX motocikle na struju koji su u zapadnoj Europi u prodaji od ove godine. Postoje još i verzije E-XC (Enduro) i E-SM (SuperMoto) ... mene ozbiljno zanima ovaj E-SM no nije ga bilo za probu. Imao sam priliku vidjeti kako se pune baterije i kako se jednostavno "ugrađuju" nazad u motorić ... lajkam. Sve u svemu, zanimacije za razgledavanje nekoliko sati, plus još razgovori ugodni s ovima iz Touratecha. Kad je kuhen mit kiršen prestao djelovati bilo je vrijeme za povratak u simpa hotelčić u Laabenu i za simpa večericu iz njihove kuhinje ... i vajcenbir iz njihovog točionika. Sutradan, nedjelja, treba ići doma a oblaci do poda. Ideja o otiskivanju još malo zapadnije u austrijska brda te povratak preko Semmeringa i RedBull Ringa isprana je kišurinom koja je taman stizala s te strane. Na istoku je ipak bilo manje mokro, vrlo brzo se i potpuno osušilo, no tamni oblaci i povremeni škropci kišice pratili su me skroz do Hrvatskog Narodnog Zagorja ... a tamo me sastavio jedan od onih epskih pljuskova za dobrodošlicu doma. Infuzija energije na Bralli i pravovremeno navlačenje kišnjaka dopustili su mi da ovu dobrodošlicu u potpunosti ignoriram ... još sam i doma stigao na ručak. ... eltrinajst, Robson, Keiko in 5 others 8
protector Objavljeno Julij 2, 2015 Avtor Opozori Objavljeno Julij 2, 2015 ... ... sayo, DAMI34, Schultz in 2 others 5
protector Objavljeno Julij 2, 2015 Avtor Opozori Objavljeno Julij 2, 2015 ... ... Robson, RobiRoberto, DAMI34 in 5 others 8
protector Objavljeno Julij 2, 2015 Avtor Opozori Objavljeno Julij 2, 2015 ... Sve je to bilo otprilike ovdje: Schultz, Kmet2, eltrinajst in 5 others 8
tonystx Objavljeno Julij 2, 2015 Opozori Objavljeno Julij 2, 2015 :mellow: Joj zamudu ! Same dobre informacije nam posreduješ. Naslednja Romunija pade po levem bregu Donave A v Garmischu te srečam v jutri ?
Popularna objava protector Objavljeno Oktober 12, 2015 Avtor Popularna objava Opozori Objavljeno Oktober 12, 2015 Osvobodilna Fronta Pokljuke - heroji u šarenim tajicama Plan je propao dva dana prije nego je njegova realizacija uopće i započela. Kako i zašto? Jednostavnom porukom u kojoj mi kolega javlja da je sutradan prisutan na novoj lokaciji onog kombinata za proizvodnju šavnih cijevi - spominjanog još u prvoj knjizi o pogledu na Slovenju s ceste - i da bi se mogli malo prošetati kroz proizvodne pogone te srknuti jedan dobar ajriš. Jako dobar razlog da moj plan dobije novu formu. Kako je uopće izgledao taj famozni plan? Ovako ... ušuljam se u Sloveniju negdje oko Bregane, zaobiđem Ljubljanu s ove ili s one strane i kada ugledam putokaz na kojem se spominje Škofja Loka skrenem. Cestu 403, iz Škofje Loke na sjeverozapad, već budem nekako pronašao ... ako nikako drugačije onda provjerenom metodom kartu čitaj i seljaka pitaj. Kako je Črnomelj - mjesto u koje idem srknuti ajriš s kolegom te usput pogledati što se skriva u nekoliko velikih zgrada - potpuno izvan moje ranije zamišljene i planirane rute, tako se i kompletan početak ovog izleta drastično promijenio. Čak bih rekao da se promijenio na bolje, budući ovom južnom trasom već duže vremena nisam išao do Ljubljane.Alzo, autobanom do Bosiljeva, lokalno preko Bosanaca do Kupe i eto me u Sloveniji. Da nije bilo šaljivdžije na naplatnim kućicama u Bosiljevu - stavio natpis "Pauza do 10.30" i zatvorio prozorčić a iznutra gleda reakcije onih koji se zaustavljaju da plate cestarinu - rekao bih da je cijeli put bio ugodan ali dosadnjikav. Od meje na Kupi do Črnomlja bilo je isto tako. Pogone u mom omiljenom kombinatu obišli, ajriš srknuli ... oteglo se vrijeme, idem ja dalje. Možda sam malo opreznije gledao gdje da skrenem na novoj obilaznici, no kako sam se dohvatio Kanižarice sve je krenulo kao podmazano. Lokalnom cestom 217 vozim do Livolda, uključujem se na komotniju cestu 106 koja me začas dovede do Kočevja. Prva benzinjara koju sam uočio poslužila je kao privremeno utočište i izvor energenata ... što za velikog bijelog austrijanca, što za mene. Nahranjeni i napojeni, debeli i veseli, krećemo dalje kroz Ribniško polje. ... ... ... U idućih sat vremena dovukao sam se do južnih predgrađa Ljubljane, uhvatio ritam prometa na obilaznici, skinuo se s iste kod tunela Šentvid i uvalio se u podnevnu gužvicu na cesti za Medvode. U Medvodama se prebacujem na jednu još lokalniju cestu kroz mjesto Sora, prelazim most preko Poljanske Sore - Selška Sora i Poljanska Sora spajaju se u Škofjoj Loki u rijeku Soru - te se ipak malo opuštenije provlačim kroz grad tražeći putokaz na kojem piše Železniki ... OK, morao sam pitati samo jednom. Cesta prema mjestu Železniki nosi broj 403 i čim sam izašao iz Škofje Loke učinila mi se nekako poznatom.Ovdje sam prolazio prošle godine u povratku iz sjeverozapadnih krajeva. Ključne riječi su prolazak i povratak, a to za sobom povlači malčice drugačiju percepciju okoline usljed ponešto drugačijeg setupa mentalnih senzora. Doživljaj iste okoline kojom se prolazi u odlasku i u povratku definitivno nije isti. Znao sam da ću se ovdje vratiti prvom prilikom. Tolika količina zanimljivih detalja, drastično različitih kvaliteta ceste, nekoliko puteva koji nestaju u šumetini, putokazi s imenima koja mi prenose pozitivne vibracije ... ma kako se ne bih vratio. Selška dolina, tako se zove ovaj komadićak ljepote, uska je dolina što se ispod brda Ratitovec proteže u smjeru istok - zapad. Kao i svaka dolina koja drži do sebe, i ova ima svoju rijeku. Rječicu, zapravo. Ime joj je Selška Sora. Ne, nije dolina dobila ime po rijeci, što bi bilo za očekivati. Dolina je svoje ime dobila po mjestu Selca, koje - opet netipično - nije najveće mjesto u dolini, nije regionalni centar i nije administrativno sjedište. Slutim da je nekada bilo i jedino i najveće, no to je bilo uistinu davno. Istočni dio Selške doline, otprilike između Škofje Loke i Železniki, izgleda onako kako se uobičajeno zamišlja pitoma riječna dolina - siva traka dobrog asfalta blago se i potpuno neagresivno provlači između zelenih njiva s obje strane omeđenih nešto tamnjije zelenim mekanim brežuljcima. Rijeka Selška Sora uglavnom se niti ne vidi, osim pri nekoliko prelazaka mostova.Prolazim mjesto Selca - ono po kome je ova dolina dobila ime - i eto me začas u Železniki. Zastao sam nekoliko minuta kod jedne od preživjelih visokih peći, da vidim kako je to nekad izgledalo, i da uhvatim dodatnu koncentraciju za izlazak iz ovog mjesta ... ulica kojom se izlazi dalje na zapad mjestimice je jako uska i nepregledna, kuće su nagurane uz cestu i treba dobro paziti da se nekome motorom ne uleti u predsoblje ili dnevnu sobu. Od Železniki na zapad dolina prilično brzo i prilično drastično promijeni svoj izgled. Zapravo, ne samo izgled nego i kompletan ugođaj i nešto kasnije i klimatske uvjete. Asfalt također promijeni nekoliko različitih "stanja", no sve to doprinosi štimungu ove doline. Nema više širokih njiva, jedva ponegdje uska livada kojom se brdo naslanja na cestu. Rječica je češće vidljiva, brža je i kamenitog korita. Cesta polako počinje biti agresivnija, zavoji nisu blagi i dugački već se pomalo zaoštravaju. Kao da se vozim u drugom filmu. U neko doba, prilično raskupusanim asfaltom, stižem do nakupine putokaza ... Tolmin lijevo, Bohinjska Bistrica i Soriška planina desno. I još dva na kojima piše Obvoz i pokazuju u lijevu stranu. Da, ja jesam naumio preko Soriške planine doći do Bohinjske Bistrice; ali ne, ja neću ovdje nastaviti desno. Nekoliko krasnih strmih serpentina kojima započinje ova desna etapa (cesta 910) trenutno je pretvoreno u gradilište prekriveno rahlim makadamom ... budem navratio kad se to završi i pretvori u dopadljiv i ugodan komad ceste. Do tada, skrećem lijevo i ulazim u treći, zapadni dio Selške doline, dosta drugačiji od prethodna dva. Nema više ni njive ni livade, rječica je uska i skrivena negdje u grmlju s lijeve strane ceste, plava traka neba jako se suzila, asfalt je dobar a krivine postaju prilično agresivne. Brdo-cesta-brdo, tako to izgleda. Tri je sata popodne, Akrap pjeva između 4K i 6K RPM i baš mi je lijepo. Ovo je najbolji dio Selške doline. Nepunih desetak km koliko je trajala ova ljepota završava se s tri-četiri prigodne serpentine, tek da se zašećeri ulazak u selo Petrovo Brdo. Kratka pauza na istom mjestu gdje sam stao i prošle godine ... ovdje je zapadni kraj Selške doline, no cesta 403 kojom sam se vozio cijelo vrijeme od Škofje Loke ovdje ne prestaje. Nastavlja se dalje na zapad skroz do mjesta Bača pri Modreju, neposredno prije Mosta na Soči. Ovo usko područje stisnuto oko rijeke Bače, od Petrovog Brda sve do Bače pri Modreju, naziva se Baška grapa. Prošao sam tim područjem prošle godine prilikom nekog od povrataka iz Soške doline, što znači da sada nastavljam cestom 909, preko Zgornje Sorice i Bohinjskog sedla sve do Bohinjske Bistrice. Uostalom, takva je i bila prvobitna ideja. Četiri km uske asfaltne ceste, strmih krivina i prekrasnih zelenih pejzaža do križanja iznad Zgornje Sorice prošlo je začas. Nisam jedini koji je prolazio ovim uskim i strmim cesticama ... jedan od "kompatibilnih" prolaznika bio je i momak iz Crne Gore na Bijelom Austrijancu. Zastali, popričali, gas dalje. Na putokazu na kom se spominje Boh. Bistrica stoji i brojka 18, pokazuje na lijevu stranu ... odoh i ja tamo. Pet minuta kasnije izlazim na Bohinjsko sedlo, prijevoj na visini od 1277 mnm. Pravo budi rečeno, na prijevoju zapravo i nema nešto što bi prolazniku oduzelo dah neviđenom ljepotom, natjeralo ga da se zaustavi i pobliže promotri rijeđe viđene pejzaže, ili barem da još malo uspori kako bi okom uhvatio osobite skrivene detalje. Za usporavanje, zaustavljanje i oduzimanje daha bilo je neophodno voziti još tri minute. Da, svega tri minute. Pejzaži vrijedni usporavanja i zaustavljanja na prvom prikladnom proširenju ceste prikrili su se pet-šest krivina dalje nizbrdo. Mekane padine i zaobljeni vrhovi oko Bohinjskog sedla naglo su izbačeni iz kadra. Sivi lanac stijena oštrih rubova čiju agresivnost tek za nijansu ublažava bijela glazura snijega uzurpirao je cjelokupno vidno polje ... nije tu bilo ni stidljivog provirivanja niti dvosmislenih najava. Planina je tu, a ja neka vidim hoću li preko nje ili oko nje. Lijepo, no ipak nisam propustio uočiti da nizbrdo vijuga dobra cesta. Družio sam se s njom idućih dvadesetak minuta, skroz do Bohinjske Bistrice.Kajacima i kanuima nakićeni kamperi i kombiji glavna su smetala na cesti od Bohinjske Bistrice - koju sam netom prošao bez ikakvog zaustavljanja - do Bohinjskog jezera. Bohinjsko jezero mi je ovaj put samo usputna stanica ... pauza u sjeni Zlatoroga, osvježenje mlakom vodom koju sam pronašao u tank torbi i već se ogledavam za nekom lokalnom cestom koja bi me odvela na moje sljedeće planirano odredište - šumovitu visoravan koju nastanjuju naoružane osobe mrkog pogleda, odjevene u šarene tajice i crvene kapice. Spominjana šumovita visoravan dio je NP Triglav i zove se Pokljuka. Kako sam stigao do nje još je obavijeno velom tajne, no ... od Bohinjskog jezera preko sela Stara Fužina do putokaza prije sela Jereka, tamo lijevo i samo pratim glavnu cestu sve do nekog većeg križanja gdje skrećem opet lijevo zato što je na toj cesti bio bolji asfalt. Nisam se se niti jednom zagubio što znači da i nije bilo naročito komplicirano.Spomenute naoružane osobe s crvenim kapicama, militantna su frakcija Štrumfova koja se bori za samostalnost i otcjepljenje Pokljuke od Triglava. Zaključio sam to po tome što sam - očito greškom u inače savršenoj navigaciji - zalutao na poligon za borbenu obuku. Kasarne, strelište, sve pokriveno zavidnom količinom čahura ... nisam izazivao sudbinu već sam se što prije i što neprimjetnije strateški povukao. Ovaj neugodni događaj ostavio je na meni traume kojih se još uvijek nisam oslobodio. ... ... ... ... Vraćajući se s Pokljuke dolazim do mjesta Spodnje Gorje gdje uočavam putokaz za Jesenice i odlučujem ga pratiti. Da sam skrenuo desno, dva-tri km kasnije bio bih na Bledu, ovako sam za pet-šest km bio na južnom ulazu u Jesenice. U Austriju nisam planirao svraćati tako da sam putokaz za tunel Karavanke uredno ignorirao i produžio prema Kranjskoj Gori.Šest je sati popodne, vrijeme je izuzetno ugodno na ovim nadmorskim visinama a ja se nikamo ne žurim. Koristim priliku te se preko Save Dolinke skrećem u Mojstranu, vraćam se na glavnu cestu i eto me u selu kroz koje sam također protutnjao lagano prošao više puta a nisam se skretao na obronke okolnih brda ... što je šteta jer se i na lijevu i na desnu stranu od ove kratke ali slatke ceste (201, od Jesenica do Korenskog sedla) odvaja nekoliko puteva koji garantiraju dobar pogled. Jedna od njih, skrivena cesta s dobrim pogledom, počinje u mjestu Gozd Martuljek. Sve što treba učiniti jest obratiti malo pažnje da se ne propusti putokazić na kojem piše Srednji Vrh te iza mostića skrenuti desno. Idući korak je cestica - možda to ipak treba zvati asfaltirana staza - na kojoj treba obratiti puno pažnje ... konstantan 12-postotni uspon, odronjeno kamenje i kamenčine, nepregledne krivine, tunel i veliki slap ispred njega, potok koji nestaje pod cestom i pojavljuje se duboko na drugoj strani. Potoku je ime Jerman i krasi ga nekoliko slapova. Ovaj slap uz cestu naziva se Donji i visok je osam metara. Cestuljak izađe na manju zaravan s koje ima još nekoliko ogranaka, no čini mi se isključivo za daljnje napredovanje u gojzericama i s ruksakom na leđima. Povratak nazad zgodna je prilika da se ova cesta, zajedno s tunelom i slapom, razgleda još jednom. ... ... Kranjska Gora, većini poznata kao regionalni zimski turistički centar i popularno okupljalište ovisnika o skijama i pancericama, meni je poznatija kao početak Vršičke ceste ... doista prekrasne ceste koja sa svojih 50 numeriranih serpentina putniku na motociklu daruje i nevjerovatne pejzaže, barem u onim trenucima kad se pogled može odvojiti od asfalta a svijest od kalkulacije idealne linije prolaska sljedećom serpentinom. Planinski prijevoj Vršič, tako negdje na sredini ovog serpentinskog blaženstva, jagodica je na šlag među svim tim silnim vidicima. Krajem svibnja, iza osam sati navečer, uz temperaturu od čitavih sedam celzijevaca i svjetlo koje ubrzano bježi s okolnih vrhova, bilježim još nekoliko izuzetnih pogleda s ceste. Jedno pola sata prije ovih izuzetnih pogleda s Vršiča, uživao sam u pogledima na okolna gorja s jedne lokacije odmah pri početku Vršičke ceste, blizu druge krivine iza mosta preko Pišnice. Jezero Jasna, umjetno jezero kojeg vodom pune planinski potoci Velika i Mala Pišnica, odmah je uz cestu a još nikako nisam uz njega zastao ... bit će da ova cesta ima čudesnu moć koncentracije pažnje samo na sebe. I uz ovo jezero, kao i uz danas već posjećeno Bohinjsko jezero, skulptura je rogate živine karakteristične za planine u koje gleda sa svojeg kamenog postolja. Najvidljivija je razlika da ovo čudo ima drastično veće rogove. Fazer03, RobiRoberto, izibajker in 14 others 17
Priporočene objave
Ustvarite račun ali se prijavite za komentiranje
Za objavljanje se morate najprej registrirati
Ustvarite račun
Registrirajte se! To je zelo enostavno!
Registriraj nov računPrijava
Že imate račun? Prijavite se tukaj.
Vpišite se