Solo ride 6 - Furlanija i Koruška (ljeto 2014.)

[protector]

Skinem se s autobana u Postojni, lokalnom cestom nekako dohvatim Vipavu, odmah do nje je i Ajdovščina, sutradan se bacim na austrijske Alpenštrasen, a onda već budem smislio kamo i kojim putem dalje. Tako je izgledao plan.
Do Postojne je sve bilo super. Besprijekorno. Snimim putokaz na kojem se spominje "Razdrto" - tamo bih trebao skrenuti desno - i krenem u tom smjeru. Imam neki skrinšotić sa guglmapsa gdje se to fino vidi ... GPS sam ostavio doma, šta će mi to za ove lokalne vožnjice ... ne idem u Zanzibar.

 

 

 

 

Prođem kroz prvi drvored, izađem na omanju čistinu s lijevim zavojem, bljesne pogled na planine ... ihaaa, eto mene, na pravom sam putu. Sunce grije, dignut vizir od kacige, sve miriši. Naročito miriši crnogorica, onak intenzivno, kao da sam na moru. Zapravo - ukapiram taj čas - i arhitektura ovih kuća pored kojih prolazim mi nekak vuče na primorsku stranu ... baš cool.

Super se vozit, još samo da negdje na putokazu vidim koliko km do Vipave i nitko sretniji od mene ... mogli bi Janezi stavit povremeno i poneki putokaz, ne bi ih ubilo. Prođem i kroz neku urbaniju sredinu ... ma nije Vipava, pisalo bi negdje. Sad se već i cesta malčice suzila ... pa šta nebi to kroz Vipavsku dolinu trebalo bit malčice šire ... a i šumetina je pofajn izrasla. Aha, eno se nazire neka od onih velikih tabli ... sigurno za neku vinsku cestu, ima toga po Vipavskoj dolini.

 

 

 

Roj upitnika zuji mi iznad glave. Lipica ... to je ono gdje su konji. A to je - koliko se sjećam - odmah do talijanske granice, pet-šest km od Trsta. Ahaaa, zato meni intenzivno miriši crnogorica, i zato su kuće i dvorišta u mediteranskom stilu ... pa ja jesam na korak do mora. Ali i dalje pojma nemam kak sam ja tu dospio ... OK, dovezao sam se nekom cestom ili sam prošao kroz neku vrstu crvotočine. Nema veze, dan je prekrasan, ja sam u Lipici, hajde da vidim što tu ima ... shvatit ću ovo kao bonus materijal.

Još jedno skretanje desno i eto me kako prolazim između kamenih vratnica koje se uzdižu sa krajeva suhozida. Asfaltirani put između bijelih drvenih ograda, velike zelene površine i lijevo i desno od puta. Vidi se jasno da se ovo područje kvalitetno održava. Vidi se također da je desna strana zelenija ... ma naravno, upravo registriram da je to golf igralište. Parkiram svog ponija uz bijelu ogradu, da se malo saberem. Na golf igralištu velike table s brojevima ... kao da su oznake za kočenje kad se utrkuju onim golf kartovima :-) Odleti mi pogled i na drugu stranu ... nejasno vidim krdo konja u hladovini koju čini skupina drveća.

 

 

 

 

[protector]

Nastavim dalje. Put me dovede do nekoliko zgrada i velikog parkirališta, sve u zelenilu. Vidim da ima različitih sadržaja ovdje, pravim mentalnu zabilješku da ovo sve treba detaljnije obići i okrećem nazad. Zastanem još jednom kod bijele ograde, tek da malčice pogledam konje. Plemenite životinje.

 

 

 

 

 

[protector]

Ne odustajem od ideje da se provezem kroz Vipavu i Ajdovščinu. Eto me ubrzo u Sežani - nemam pojma kako niti kojim putem - gdje pitam prolaznika kako da se dokopam Vipave. Nešto spominje selo Dutovlje, pa nešto prije Štanjela bude putokaz za Vipavu ... uglavnom raznim cestama i cesticama, između voćnjaka i vinograda, zateknem se i pred Vipavom. Znam da tamo vjetar znade biti zabavan, no danas samo 40 kmh.

 

 

 

 

 

[protector]

Mali krugić po gradiću Vipavi, pokušavam doći motorom do izvora istoimene rijeke ali ne ide. Nemam volje pitati lokalce za detalje, već napravim još jedan krug i izlazim iz grada kroz još jedan drvored. Već se ja budem susreo s rijekom Vipavom.

 

 

 

 

 

 

Ajdovščina, gradić gdje nastaju Fructal sokići, pojavio se puno prije nego sam očekivao ... možda 5-6 km iza Vipave. Ona voda što teče kroz grad nije Vipava, već Hubelj. Iako se ovo područje kojim se vozim zove Vipavska dolina, i dalje nikako da se s njom susretnem. To mi je ipak uspjelo skretanjem sa ove "glavnije" ceste na jednu puno lokalniju, okruženu voćem i vinogradima, a koja u kratkom razmaku čak dva puta prelazi Vipavu. Nek sam i to riješio :-)

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

[protector]

Da sam nastavio tom lokalnom cestom i dalje, prošao bih kroz mjesto Miren, iza kojega je Italija i vrlo blizu je ušće Vipave u Soču. Malo prije Mirena ipak skrećem desno, kroz Vrtojbu - tamo gdje je bilo ono Ducati okupljanje - i u manje od četvrt sata prolazim Goricu i eto me na parkingu uz ranije spomenutu rijeku Soču. Onaj moj plan predviđao je da se nekako prebacim do SLO-ITA-AUT tromeđe, gdje bih se po običaju uvalio u podkorenski hotel Vitranc, moj uobičajeni bazni kamp za švrljanja ovim područjem. Između Vitranca i mene je Soška dolina, bajkovit kraj kao stvoren za vožnjicu motorićem. Jedini je problem što sam tu bio već neznamkoliko puta a zaželio sam se friških terena.

 

 

 

 

Hajde da ja krenem pa uz put budem nešto smislio. Prvi dio puta kroz Sošku dolinu (cesta 103) je onako malo magistralnijeg karaktera - ako ništa drugo, širinom ceste i ponekad brojem kamiona - i brzo se prolazi. Pod uvjetom, naravna stvar, da se ne staje svaki čas uz Soču. Desetak minuta kasnije, mjesto Kanal ob Soči, i prva ideja o alternativnom nastavku puta. Ovdje bih se mogao uvaliti na lokalne ceste po brdima i neposredno uz talijansku granicu dovesti se skroz do Kobarida. U Kobaridu ionako treba ostati uz Soču lokalnijim putem tako da bi ovo mogla biti privlačna alternativa. Da, i odnijela bi mi puno i previše vremena. Bacim pogled na most preko Soče i gasiram dalje. I razmišljam dalje.

 

 

 

 

 

[protector]

Prošlo je i dvadesetak minuta, ulazim među planine, a još ništa nisam smislio. Još dvije minute kasnije i rješenje se ukazalo na putokazu, trebalo je samo pročitati. Učja, stari granični prijelaz koji vodi na jako usku cesticu - al ono, stvarno usku - i izađe negdje relativno blizu čak i austrijske granice, na onu brzu cestu ispod Pontebbe. A iz Pontebbe genijalna cesta za napad na Nassfeld.
Naglo skretanje ulijevo i odmah ubrdo :-) Cesta uzbrdo super, do starog graničnog prijelaza super, još pola km u Italiji super.

 

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

Na prvom križanju treba skrenuti desno, prema Val di Resia, inače ode lijevo za Udine. Nepunu minutu nakon skretanja prema Resiji, cesta je široka tek toliko da se mogu mimoići dva motocikla, i to ako jako paze obadva. Slijepih desnih skretanja ko u priči. Zaštitne ograde malo ima pa malo nema, više je nema nego što je ima. Izlijetanje na mjestu gdje je nema ne završava dobro i lijepo. Postoji i nekoliko mrvicu širih dijelova ceste, gdje je čak moguće i parkirati sa strane, ali vrlo oprezno. Jedini automobil iz kontra smjera prošao je upravo dok sam bio parkiran na jednom od takvih rijetkih mjesta. Mimoišao sam se i sa tri-četiri motocikla, sve polako i pažljivo.

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

Otprilike oko mjesta Gnivitza cestuljak izađe na vrh brda, malo se vozi po ravnijem terenu, i zatim zaron nizbrdo u šumetinu. Teško da je moguće ne primjetiti da su natpisi dvojezični - ovaj drugi "čudni" jezik jeste rezijanski (rozajanski), staro i zbog izolacije ovoga kraja prilično arhaično narječje slovenskog jezika.
Uz rezijanski, ovdje se koristi i furlanski, jedan iz skupine retoromanskih jezika. Obično se retoromanski jezik povezuje sa Švicarskom, međutim furlanski je ovdje jako raširen. Ne treba zaboraviti da se čitava ova regija zove Furlanija-Julijska krajina.

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

 

 

Od mjesta Lischiazze sve ponovo poprima pitomiju i civiliziraniju formu. Na križanju kod mosta u Resiji, treba skrenuti lijevo. Desetak km kasnije ulazi se u mjesto Resiutta. Rijeka Resia, most, plićak ispod mosta za kupanje - bit će da je voda malo friškija jerbo se okolo više kvarcaju nego brčkaju - podzidana cesta uz stijenu ... brdska idila u nekoliko slika.

 

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

Iz Resiutte odmah zajašim SS13 (da, desno treba skrenuti prema Sloveniji), tipičnu brzu sjevernotalijansku cestu. Asfalt odličan, promet nikakav ... zadovoljeni svi uvjeti da proletim kroz Chiusaforte bez da se sjetim da bih tu trebao skrenuti na jednu odličnu cestu sa koje se pružaju odlični vidici - na Val Racolanu. Dobro, nije problem ... sjetio sam se par km kasnije. Odličan izgovor da taj komad fine ceste otprašim još jednom.

 

 

 

 

[protector]

Val Racolana, dolina oko potoka Raccolana, malčice zabačena ali time zanimljivija. Nema gužve, osim možda ponekad kad ima snijega - tada je u igri Sella Nevea, prijevoj s nekoliko hotela i pripadajućim skijalištima. Budući je to cesta s prijevojem, meni je ionako neodoljivija kad toga bijeloga nema.
Počinje prelaskom preko mosta i odmah naglo uzbrdo. Usponi su uistinu junački, asfalt je sasvim podnošljiv, određeni dijelovi ceste su nešto uži, no posebno dojmljiv dio ceste su serpentine s krivinama u tunelima.

 

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

[protector]

Tabla na vrhu kaže da je Sella Nevea na visini od 1190 mnm - alzo, sa 1190 sam se popeo na 1190    Nastavak ceste je nizbrdo do jezera Lago del Predil, gdje je ujedno i mjesto odluke gdje ući u Sloveniju: na križanju na kraju jezera skrenuti desno znači opet po serpentinama pa na Predel. Ova opcija i dalje znači obavezno jahanje preko Vršiča, ali tek nakon spusta skoro do Boveca. Na spomenutom križanju skrenuti lijevo znači proći kroz mjesto Cave del Predil, uz potok s crvenim kamenjem dovesti se pred Tarvisio, te odraditi još onaj komadićak ceste do slovenske granice - nekih desetak km - pa uz Planicu produžiti do Podkorena. Odlučio sam se za ovu drugu opciju.

 

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

Jedva da je prošlo 6 popodne kad sam se čekirao u hotel. Više nego dovoljno vremena imadem za jedan živahniji uzlet na Vršič, nakon kojega idu sadržaji pod točkom Razno.

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

 

 

[MiNa]

Jedan za "zaštitnika".

[protector]

Otvaram oči i prvo što kroz prozor vidim intenzivno su osunčane šume i komad čistog plavog neba. Jako jako dobro. Jučer mi je recepcionerka govorila da je prognoza za sljedeća tri dana odlična, a sve do toga dana bilo je previše kiše i premalo celzijevaca za ovo doba godine. Kratki jutarnji đir oko Podkorena - dok čekam da konačno poslože taj doručak - pozitivno je djelovao i na raspoloženje i na apetit.

 

 

 

 

 

[protector]

U pola devet već sam bio u Austriji. Mome austrijancu uvijek bude drago kad svrati u Vaterland ... odmah je austrijsku dionicu Wurzenpassa - iliti Korenskog sedla - odvozio s osobitim oduševljenjem. Doduše, dopuštam mogućnost da je tome kumovala i kvaliteta asfalta, al nema veze. Prije nego je austrijanac dobio krila stigao sam konačno registrirati i nadmorsku visinu dotičnog prijevoja - 1073 m.

 

 

 

 

Spustio se s brda na 83-ku, kod Bauhausa desno, iza podvožnjaka opet desno i eto me - Villacher Alpenstrasse. Šesnaest i pol km asfaltiranog veselja, uz nekoliko stajališta s kojih se pružaju doista oku ugodni vidici. Tehnički gledano, cesta je zapravo uspon na brdo Dobratsch, koje izdaljega gledano izgleda kao da mu je netko odgrizao jedan komad - što i nije daleko od istine, južna strana je odvaljena potresom nekih dosta davnijih dana. Početak ove krasote je na 550 mnm, a kraj na 1732 mnm.

 

 

 

Nisam mogao odoliti a da se barem na trenutak ne zaustavim na drugom po redu stajalištu. Šteta bi bilo ne baciti oko na Villach i iz ove perspektive, ne samo jureći kroz grad i skenirajući semafore. Ovaj parking je na 862 mnm.

 

 

[protector]

Stajalište označeno brojem 8 leži na visini od 1650 mnm. Odavde je odličan pogled na okolna jezera, no ja pičim dalje. Kraj ceste je na nadmorskoj visini od 1732 m. Taj se dio zove Rosstratte. Veliki parking sa dijelom za motocikle, na raspolaganju su i sefovi za moto opremu, vidikovac sa ležaljkama za sunčanje ... i sa ozbiljnim uputama da se ne diraju krave s telićima. Sa ovog parkinga polazi se i na pješačenje do vrha Dobratscha, koji je na 2167 mnm.

 

 

 

 

 

 

Pogled na jug: gromada na desnoj strani slike je slovenski Mangart (2677 m), onaj špic lijevo od njega je Jalovec (2645 m). Odmah lijevo do Jalovca je talijanski Ponza Grande (2274 m).

 

 

 

Prolaz između dva brda u prvom planu slike je Korensko sedlo (Wurzenpass). Onaj bijeli trokutasti špic malo lijevo iznad Korenskog sedla je Triglav (2864 m), gromada lijevo od njega što liči na kutnjak je Škrlatica (2740 m). Crni špic iznad Korenskog sedla je Razor (2601 m), stjenčuga desno od njega je Prisank (2547 m). Brdo odmah desno od Korenskog sedla - ono gdje fali šume na desnoj strani - jeste Petelinjek (1552 m).

 

 

 

Pogled na istok: na prvoj slici Ossiacher See, na drugoj Faaker See. Lijevo od jezera Faak je Drava.

 

 

 

 

Pogled na sjever: Šaronja, Jagoda i Perava. Daleko iza njih, tamo pod oblacima, Hochalmspitze (3360 m).

 

[protector]

Villacher Alpenstrasse jest jako dobra cesta za jurišanje gore i dolje, no ima i drugih privlačnih sadržaja. Planinarenje do vrha Dobratscha, Rote Wand vidikovac iznad 400 m visokog kamenog zida, nekih botaničkih vrtova usput, restorančić ... samo nema za kupiti pošteni magnet za frižider. Sve neke rugobe s jelenskim glavama ili onim štakorima. I tak ja sad nemam magnet sa Filaher Hohalpenštrase...

 

 

 

 

 

Popravljeno Januar 24, 2015. Popravil protector

[protector]

Guglmaps skrinšotići s tank torbe priopćavaju mi da nisam baš jako daleko od sljedeće planirane destinacije, no neka razmotrim opciju da se ukrcam na autoban. Ako ću lokalnom cestom, to znači da moram uz Dravu skroz do Spittala, proći skroz kroz njegov centar jerbo nema lokalne obilaznice, ubaciti se na 99-ku (Katschbergstrasse) i polako do Gmünda. Daljinski gledano, ništa specijalno ... 60-tak km. Aber, ak se potrefi, moglo bi oduzeti previše vremena, moguće i ponešto živaca. Ah, vinjetu ionako imadem - kupio onu za 10 dana, može zatrebati - idem ja polako na autoban.

Ovo "polako" je čista fraza, barem kada se radi o austrijskom autobanu. Nije da je to nešto loše, ma kakvi, nego jednostavno svi gaze kao da su im vozila od firme ... uključujući turske Uzun Arac krstarice, RV-je s V8 mašinama i sirotinju sa kampicama ... nevjerovatan broj kampica od 5-6 m dužine koje cukljaju ili SUV-ovi ili njemačka vozila s preko tri litre kubika. Cijeli mali cirkus.

Ne prođe ni pola sata, Gmünd. Skoro da zaboravim ... krenuo sam u Maltatal (dolinu rijeke Malta), odnosno u produžetku na Malta Hochalmstraße, panoramsku cestu koja se u engleskoj terminologiji zove Malta High Alpine Road. Četrnaest kilometara i četiri stotine metara, toliko je dugačka.

 

 

 

Iako Maltatal nazivaju i Dolina vodopada, vodopadi nisu ono što sam prvo primjetio. Ne zato što vodopada još nema kod table pred ulazom u Gmünd, već zato što mi je pažnju odvukao neugodan sivo-plavi oblak, pozicioniran upravo tamo kamo sam krenuo. Osim toga, cijelo nebo je izgubilo onu ugodnu modrinu, postavši nekako čudno sivo i bijelo. Bude padalo, sto posto.

Prolazim kroz grad, Alte Burg mi ostaje s desne strane, Porsche muzej s lijeve strane. Dolina je lijepa, uska s visokim brdima sa strane, vodopada kolko hoćeš. Prvi pramenovi kiše kao marame vise iz oblaka. Stajem pred naplatnom kućicom, ispred mene barem deset automobila ... vuku se ko gladna godina a pljusak je upravo započeo. Civilizirano pričekam da dođem na red, kupim kartu i parkiram austrijanca ispred obližnje kućice i stanem pod usku strehu.

 

 

 

 

 

...

[protector]

...

 

 

 

 

 

Blago nakvašen pričekam nekih 10-tak minuta, kiša posustaje i pretvara se u sitnu dosadu. Obrišem sic od austrijanca i palim uzbrdo. Za divno čudo, već 3-4 krivine kasnije cesta je napola suha, još 3-4 krivine kasnije nema nikakvih tragova kiše ... bit će da je ovo bilo prilično selektivno padanje.

 

 

[protector]

Nešto kasnije počele su se stvarati i gužvice - što zbog čekanja na semaforima, što zbog isprepadanih vozača koji pojma nemaju kamo su zapravo zašli, a ne mogu se vratiti nazad - no prošla me civilizacijska bolest tako da sam takve situacije riješavao s lakoćom i elegancijom.
Malta Hochalmstraße nije "klasična" alpska cesta, poput recimo ranije odvožene Villacher Alpenstraße. Ovdje ima nekoliko tunela koji su prokopani u kamenu i nisu baš uređeni iznutra, neki od njih su samo jednotračni i prolazi se na smjene koje regulira semafor. Ima i nekoliko suženja ceste gdje treba dosta pripaziti, a nije baš ni pametno zastati pa fotografirati. Također, na vrhu nije samo parkiralište s pripadajućim restorančićem, već ima i hotel. Sve je to lijepo i krasno, dok se s ceste ne ugleda betonska polukružna zidina između dva brda, široka nekih 600-tinjak m, a visoka 200-tinjak m. Brana, naravno. Najviša betonska brana u Austriji, na 1933 mnm. Zovu je Kölnbreinsperre.

 

 

 

 

 

 

...